Čovek stiče slobodu praštanjem – rekla je Jelena Popović, rediteljka filma „Božiji čovek“, čija je domaća premijera bila 14. oktobra u Kombank dvorani.

Bilo je to na konferenciji za medije nakon nedavne novinarske projekcije pomenutog filma, posvećenom danas svetom nekad progonjenom Nektariju Eginskom, zasnovanom na njegovom životopisu, odnosno dokumentarnoj građi.

Ukratko, hvale vrednim filmsjim jezikom – uz učešće internacionalne glumačke ekipe nose grčki glumac Aris Servetalis, američki superstar Miki Rork, kao i ruski glumac, domaćoj publici poznat iz filma „Led“ Aleksandar Saša Petrov – dočarana je priča o čoveku koji je krajem XIX i početkom XX veka, kao čovek crkve hoteći da na najbolji način, iskreno i ponizno, služi i bogu i ljudima, bivao proganjan, opstruiran, mrcvaren od strane raznih nadležnih a omiljen kod običnih ljudi…

Podaci kažu da je „Božiji čovek“ osvojio publiku u Grčkoj gde ga je za prvih pet nedelja videlo preko 300 hiljada gledalaca, rediteljka je kao za nju iznenađujuću zanimljivost iznela da ga mladi ljudi gledaju po više puta, a od 14. oktobra je i u našim bioskopima.

Govoreći o nastanku filma kazala je između ostalog da se prvi put sa pričom o Nektariju srela kada je knjigu o njemu pronašla u manastiru u Rakovici, da su joj motivi za rad bili i lični prelomni, teški trenuci među kojima je i smrt oca 2011 a ona je, budući da živi u Americi, mogla da dođe tek godinu dana kasnije, da je u priču o filmu krenula 2018 susrećući se sa raznim problemima te je do realizacije došlo dve godine kasnije…

Budući da u filmu igra Miki Rork, koji privlači najviše pažnje, pomenimo ga pri početku iako su njegove scene -u kojima blistavo igra čoveka koji je nakon povreda postao nepokretan – na kraju filma.

Na pitanje „Blica“ o toj saradnji rediteljka je rekla:

– Odlična saradnja, on je veliki posvećenik glumačke umetnosti. I čovek koji drži do vere. Zrači snažnu iskrenost, iz duše, bori se sa svojim problemima, bez tih svojih molitvi, kaže, možda bi bio mrtav ili u zatvoru… Uloga koju igra nije velika ali je izuzetno zahtevna, i veoma važna.

Na opasku „Blica“ da je utisak kako je to film o veri, a ne o religiji, rediteljka je kazala:

– Jeste.. O snazi praštanja, moći dobrote, a nemoći i pustoši kojima rezultira moć.

Nije o tome bilo reči na konferenciji ali moglo bi se reći da je „Božiji čovek“ i slikovit, rečit film o instituciji crkve, tačnije crkvenim ljudima koji je čine. Naravno ne svima, ali očigledno dovoljnom broju da bi se crkva ispostavila kao interesna organizacija kojoj ljudi služe da njima manipuliše, najbolje među sobom proganja, ispod žita diluje i sa raznim finasijerima i sa državom unutar koje caruju sodoma i gomora… Bože oprosti kad čovek tako sagleda realitet, “Koza nostra” dođe ko humanitarna organizacija; tamo bar ne prodaju rog za sveću, zna se ko kosi ko vodu nosi, niko ne proklamuje čovekoljublje i brižnost za opšte dobro, naprotiv, ali imaju svoj moralni kodeks, pravila su jasna da ako za dinar u kolo uđeš ni za sve pare nema da iz njega izađeš sem na onaj svet…

Takođe, implicitno, film govori i o novom bogu, bogu našeg doba – novcu, koji je, kako praksa govori, paradoksalno, sve više virtuelan kao i religijski, ali je njegov uticaj stvaran da stvarniji ne može biti. Samo se više o duši ni ne govori, naročito ne u njegovim hramovima – bankama i korporacijama, po pravilu smeštenim u velelepnija, mada ružnija, zdanja nego negdašnje katedrale. Nektariju novac je bio sredstvo, većini oko njega, naročito nadređenima je bio cilj bez premca.

Svojevrsnu zanimljivost predstavlja i činjenica da „Božiji čovek“ – film o pravoslavnom grčkom svešteniku – je produkcijski grčko američki, na engleskom jeziku, koju su po rediteljkinim rečima podržali monasi sa Svete gore između ostalog obezbedivši nešto donacije iz Rusije.

Nektarija Eginskog sjajno je odigrao grčki glumac Aris Servetalis, a o saradnji sa njim rediteljka je kazala.

– Prvobitno je tu ulogu trebalo da igra Rade Šerbedžija. Ispostavilo se da je to organizacijski prekomplikovano, gotovo nemoguće posebno u uslovima pandemije. Snimanje je trajalo sedam nedelja. Tačnije, snimali smo pet nedelja pa je bilo dva meseca pauze iz raznih razloga, poteškoća, I potom još dve. U potrazi za glumcem pomogao mi je producent, koje je inače producirao Angelopulosove filmove,

Sa Arisom je, napominje, odlično saradjivala. Ispostavilo se, kazala je, da kada je umoran dobija nešto dragoceno u izrazu lica, a on je, potom, igrajući uveče u pozorištu i predano se baveći svojim drugim ulogama tokom noći, na snimanja dolazio u onavom stanju iscrpljenosti kakva je za ulogu bila potrebna.

Izvor: Blic.rs

By E.P.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *